Noć je kratko trajala, a nama je trebala najduža na svijetu.
-I kaj je onda bilo? -pitala me Sara.
-Ne znam. Bilo je čudno. Došao je, sjeo kraj mene i predstavio se. -odgovorim.
-Što je tu čudno?
-Pa nije mi uletio s nekim glupim rečenicama koje sadrže pojmove oči, nebo, zvijezde, ti, ja, noć, krevet, šećer. Bio je normalan. Jednostavno mi se predstavio i sjedio pokraj mene.
-A ti?
-Pa onda sam se i ja valjda njemu predstavila, Bože. -zakolutam očima.
-Poznavajući tebe, poslala bi ga u rodno mjesto. Kako je reagirao na tvoje ime? -nasmije se
-I to je isto bilo čudno. Nije ništa komentirao. I cijelo vrijeme me gledao u oči, to mi se jako svidjelo. To me vjerojatno najviše privuklo. -kažem zamišljeno- Ti ideš tud sad?
-Da, moram do videoteke. Došao je neki novi tip. Alen. Sladak je. -kaže smijuljući se
-Već te vidim idući tjedan s njim. -kažem kroz izdah.
-Da znam, i ja isto. Haha! Aj vidimo se.
-Bok bok.
Ušla sam u svoj stan, gdje me dočekao lijeni lavež mog debelog engleskog buldoga Moa. Pozdravila sam ga zagrljajem. Otišla sam do automatske sekretarice i pritiskom na gumb se ozvučila misteriozna teta: 'Imate 3 nove poruke'.
1. 'Bok Teo ovdje tvoja majka. Da, nebi vjerovala, imaš majku koja bi voljela da joj se njena kćer povremeno javi. Nazovi me čim čuješ poruku !' biiiiiiiip
2. 'Hej... Teo? Erik pri telefonu. Iz Purgeraja. Ne znam dal' me se sjećaš. Ovaj, nabavio sam tvoj broj. Nemoj misliti da sam neki luđak. Nisam te stigao pitati za broj telefona kad si onako odjuri...' biiiiiiiip
3. 'E opet ja. Mašina me prekinula. Dakle, nisam te stigao pitati za broj kad si onako odjurila pa sam pitao tvog frenda. Pa evo ti moj broj: 685 39 55 . Nadam se da ćeš mi se javiti. Želim te opet vidjeti. Ovaj... Bok!'
Ukipljeno sam sjedila na kauču. Ne zato što me nazvao, nego zato što su me prošli trnci kada sam čula njegov glas. Mo me gledao velikim crnim očima. Ja sam mu podignutim obrvama i izbuljenim očima vratila pogled i upitala ga: 'Mo, zar sam zaljubljena?'
Odjednom je zazvonio telefon. Poskočila sam.
-Halo?
-Ej, micek! -javi se Sandro s druge strane.
-Ej, Sandro. -uzdahnem.
-Ajme ljube, pa kaj si mi tak tužna?
-Nisam tužna, samo sam posumnjala da je netko drugi. Uzdah je bio zbog olakšanja.
-Kaj si očekivala da bu te nazval onaj prekrasan dečko iz Purgeraja?
-Sandro! Ti si mu dao broj jelda?
-Daaa!! Kaj te nazval? Isusek, kak je slatkiiii. -klopoće.
-Da, ali nisam se javila. Nisam bila doma, bila sam sa Sarom u Art Centru, trebala sam novi pribor za crtanje.
-A kakva štetaaaa... I kaj buš sad? Daj ga nazovi. Nemreš niš izgubiti. Dobro picek, buš ti to meni prepričala sve na kavici ovih dana. Moramo otići.
-Naravno, Sandrica. Nazovem te ovih dana da se dogovorimo.
-Okej, pusica!
-Bok bok.
I dalje sam sjedila na kauču. Znala sam da ga trebam nazvati. Ali odlučila sam da neću danas. Ne zato što je to neki trik, novi način privlačenja opisan u najnovijim priručnicima za samce, nego jednostavno zato što nisam bila spremna.
Otišla sam u šetnju s Moom. Bio je lijep dan. Ni prevruće ni prehladno. Prolazili su ljudi na biciklima, s rolama, u parku su se igrala djeca, a njihovi roditelji su sjedili na klupicama i pričali. Samo sam se nadala da me neki susjed neće primjetiti. Volim svoje susjede, ali mi se stvarno ponekad neda pričati s njima. Uvijek su standardna pitanja: Kako ti je na faksu/u školi? Gdje radiš? Kako su ti roditelji? Kako ti je brat? Gdje on radi?
Takvi razgovori su mi užasno traumatični i naporni.
Hvala Bogu, nisam nikoga srela. Samo sam u miru šetala svog debelog Moa i slušala glazbu sa svog MP3-ja.
Nakon šetnje sam se bacila na pospremanje. Nevjerojatno je koliko ti se stan zaprlja iako uvijek pospremaš za sobom.
Nisam ni primjetila, a već je bilo 7 sati.
Spremila sam se i uputila se za tramvajsku stanicu gdje sam čekala osmicu. Sišla sam na Draškovićevoj i uputila se prema Ribnjaku. Usput sam si kupila cigarete, svoj najveći porok.
Došla sam u Purgeraj i krenula prema šanku gdje me dočekala moja prijateljica Maja.
-Ej, evo me, oprosti što kasnim. Skroz sam izgubila pojam o vremenu.
-Eeeej, ma nema veze, nije ko' da nemam posla pa da sam te čekala! Haha! Kaj buš popila? -kaže veselo. Maja je najveselija cura koju sam upoznala. S tim da ima dugu crnu kosu, puno tamne šminke i bezbroj tetovaža i pearcinga po cijelom tijelu. Ali je uvijek nasmijana, vesela i optimistična što čovjek nikad nebi pomislio kada bi ju prvi put vidio.
-Ledeni čaj od limuna.
-Okej. A ne Jäger? -provocira me sa smiješkom.
-Ne ne, odlučila sam sutra otići na predavanje.
-Zašto bi ti išla na predavanja? Ti sve znaš o dizajnu. Crtaš fenomenalno, fotografiraš, obrađuješ slike u raznim programima na kompu. Tebi ne treba faks, ti to sve znaš.
-Možda, ali samo ako faks završim ću dobiti to na papiru. A taj papir mi treba za dobar posao. Dosta mi je CD-shopa. E kad smo kod toga, donijela sam ti onaj album koji si me tražila. Evo ti. -izvadim iz torbe.
-Ajme hvala ti! Kolko sam ti dužna?
-Ma daj ne seri.
-Hvala Teo... O pa došao si! Bilo je i vrijeme, s obzirom na to da si današnji izvođač i nastupaš za pola sata. -kaže nekome meni preko ramena.
Okrenula sam se. To je bio on.
/nastavak u sljedećem postu. (:
